„Ulazili su, prije potopa, u bolnicu, u vukovarsku, kao biblijci u Noinu arku i sklopili savez s liječnicima baš kao što je i Bog savez sklopio s Noom: ulazili prvo lakše ranjeni, potom teški ranjenici, bez jednog ili oba uda, pa onda ulazili oni koji su, dotad u gradu, brinuli o sigurnosti građana, a sad su ih izdavali snaga, volja i nada, pa za njima još stotine i stotine bića, još uvijek nalik na ljude... „

Nedjeljko Fabrio

Dan sjećanja

18. je studeni za cijelu Hrvatsku jedan od najtužnijih dana u godini jer se tada svi spomenemo grada-heroja i nevinih žrtava koje su pale za slobodu Lijepe naše.

I ove smo godine 16. studenoga u holu škole započeli s odavanjem počasti onima kojih više nema. Učenice 7. i 8. razreda su nas kratkim programom podsjetile na osamdeset i četiri dana patnje, straha i suza, a potom smo  dostojanstveno, svatko sa svojim lampionom i svojim mislima, krenuli put petrijevačkoga i satničkoga centra. Položili smo lampione i zajedno s pozitivnim mislima odaslali svjetlo put grada Vukovara da se nikad ne zaboravi.

Katarina Peulić, 8.razred

„Rat je doista nešto najstrašnije i najpogubnije za čovječanstvo. Još do jučer mnogi gosti, pojedine riječi i znakovlja kojima smo se oholo koristili, sada, u vrtlogu smrti, postali su jasniji.

Vukovar je zasigurno najiskreniji grad na svijetu jer se svaka riječ može gotovo isti tren ogledati u srcu. Više vam se u Vukovaru ne može dogoditi da vam netko poželi:"Dobar dan!", a da to i ne osjeća. Kada vas pitaju za zdravlje, ne misle na prehladu, reumu ili što slično. Oni zapravo misle o vašem životu i ranama koje ste mogli dobiti čak i kada disciplinirano sjedite u podrumu. Mogli ste ih dobiti i pomažući nekome na ulici. Geler, šrapnel, kuglica, brži su od vaših misli i prekinut će grubo čak i najljepši djetinji san, kao onom šestomjesečnom djetetu u majčinom zagrljaju.

Vjerujte, rat je najveća čovjekova niskost koju je u svojoj raskalašenosti smislio, rat je najgore što se Vukovaru ikada moglo dogoditi.“

Siniša Glavašević